Više građana radi van Srbije nego u njoj

Broj Srba u inostranstvu nije poznat jer zvaničan podatak o tome ne postoji  i stalni je predmet licitacije stručanjaka i političara. Procene se kreću od 2,5 do 5 miliona Srba koji žive izvan matice. Reč je građanima Srbije koji su napustili rodnu zemlju iz različitih razloga, u pet vremenskih etapa, u poslednjih 150 godina, kao i Srbima koji žive u susednim zemljama, a najbrojniji su u Republici Srpskoj. Sadašnja, ekonomska emigracija, koju čini radno sposobno i mlado stanovništvo, odlazi iz razloga potpune besperspektivnosti i odsustva želje da iz „patriotskih“ razloga ostanu u domovini, željni boljeg života i pravednijeg društva, koje im se nudi, uglavnom na Zapadu, gde većinski odlaze. Na godišnjem nivou, Srbiju napusti između 40.000 i 50.000 ljudi (u 2020. zvanično je boravišne dozvole u EU dobilo 40.872 građana Srbije, a značajan broj odlazi na privremeni i povremeni rad, bez evidentiranja).Imajući u vidu napred navedene činjenice sasvim je jasno da će vrlo brzo broj Srba koji žive i rade van Srbije biti veći od broja Srba u zemlji. Ova činjenica je deprimirujuća i zahteva promenu politike u zemlji, kako bi se negativni trendovi zaustavili i obezbedio opstanak Srbije kao države.

Dijaspora je poseban „predmet“ politike naše zemlje, ali se korišćenje Srba u dijaspori kao potencijalnog razvojnog resursa zemlje i šanse da se kroz adekvatnu politiku obezbede uslovi da se Srbi vrate u zemlju, ne sprovodi na način koji je potreban. Dovoljno je za početak samo napomenuti da je Zakonom o ministarstvima ukinuto Ministarstvo za dijasporu, a njegovi orgranizacioni „ostaci“ inkorporirani su u Ministarstvo spoljnih poslova, u formi Uprave za dijasporu. U osnovi, ova uprava je neka vrsta subjekta koji neguje i finansira, na niskom nivou sprske organizacije u inostranstvu i održava privid dobrih veza Srbije sa srpskim organizacijama van nje.  Ako se samo pogleda struktura poslednjeg finansiranog programa Uprave – projekata srpskih organizacija u regionu ukupne vrednosti 49,8 miliona dinara i broj finansiranih projekata (čak 121), kao i namena korišćenja sredstava jasno je da se sredstva raspoređuju svima, bez obzira na kvalitet predloženog projekta i bez obzira na svrhu. Na ovaj način se iz državnog novca finansiraju srpska udruženja koja podstiču i jačaju nacionalnu pripadnost, ćirilicu, eparhije, tv serijali, folklor i dr. Nešto slično, kao i naša šizofrena spoljna politika: može sve, sa svima smo dobri! Takav pristup nije adekvatan i pokazuje da država nije prioritizovala predmete finansiranja iz državnog budžeta i nema koncept podrške i jasne ciljeve finansiranja srpskih organizacija,  u ovom slučaju u regionu.

S druge strane, Privredna komora Srbije, koja bi svojim poslovnim i promotivnim aktivnostima trebalo da atraktivizuje Srbiju kao investicionu destinaciju svojim dojučerašnjim građanima i onima koji su davno iz nje pobegli, nema jasan koncept privlačenja srpskih organizacija iz inostranstva i srpskih biznismena (bar po poreklu, ako ne i po državljanstvu). Prioritet državne politike su pre svega investicije iz ekonomski najrazvijenijih evropskih država, od kojih se dobija političko pokroviteljstvo i politička zaštita za aktuelni režim. Takođe, prioritet su i kineske, arapske i turske investicije. Jedino, prioritet nisu investicije Srba iz dijaspore! Srbija nema evidenciju investicija koje su došle od strane naših ljudi iz dijaspore, ali se tačno znaju procenti broja investitora iz Nemačke, Francuske, Kine, Turske i Emirata!  Srbija takođe nema bazu potencijalnih investitora srpskog porekla iz inostranstva, niti strateške dokumente koji bi definisali ciljeve odnosa države sa dijasporom, načine obezbeđivanja „prednosti“ investitorima srpskog državljanstva i/ili porekla i državnog marketinga prema njima. Čitava poslovna strategija i resornog ministarstva i PKS je da se povremeno održavaju sajmovi, forumi i slično, ali ne i da se sistemski radi na privlačenju investicija naših Srba u dijaspori u našu zemlju. Poslovni savet, u koji su ranije bili uključeni predstavnici dijaspore nije obrazovan i ne funkcioniše.

Jedino što funkcioniše svakako su doznake dijaspore, koje na godišnjem nivou iznose između 4 i 5 milijardi evra (nezvanično, u periodu posle pandemije), što je svakako značajno za život građana kojima se doznake upućuju. Prema podacima NBS u 2020. godini, doznake su iznosile 3,12 miliona evra (iz Nemačke 28%, Švajcarske 12%, SAD i Austrija po 8%, Francuska 6%). Preko 800.000 građana Srbije, prema zvaničnim podacima su lica kojima su uplaćivane novčane doznake. Značajan broj doznaka ide i van formalnih kanala, i ne mogu ili teško mogu biti registrovane. Doznake dijaspore su od ogromnog značaja za domaći bruto-društveni proizvod.

Imajuću u vidu napred iznetu situaciju i podatke, sasvim je opravdano zaključiti da odnos države prema dijaspori nije adekvatan i da je potrebna promena tog odnosa i uspostavljanje novih principa i pravila kako bi se iskoristio investicioni potencijal sprske dijaspore i dijaspora uključila aktivnije u ekonomski i politički život zemlje. Važeća organizaciona rešenja nisu adekvatna i i potrebne su zakonodavne promene koje bi za rezultat imale kreiranje posebne orgranizacije (agencije ili kancelarije) za unapređenje odnosa sa dijasporom. U nadležnosti nove organizacije  bi bilo: jačanje srpskih organizacija u inostranstvu, oblikovanje stimulativne ekonomske politike i realizacija podsticaja za ulaganje u dijasporu, marketing Srbije kao investicione i poslovne destinacije i uspostavljanje i negovanje komunikacija sa ciljem razvoja odnosa sa dijasporom na način koji podrazumeva veću zainteresovanost dijaspore za ulaganja i očuvanje srpskog identiteta u inostranstvu. No, cela priča i ceo koncept ne sme i ne može biti vezan samo za identitetsko pitanje i investicije dijaspore. Dijaspora mora biti uključena i u politički život Srbije, u procese donošenja najbitnijih političkih odluka. Ta izopštenost dijaspore iz politike i njeno tretiranje kao „patriotskih finansijera“ je u značajnoj meri i dovela do nezainteresovanosti nacionalnih vlasti za razvijenije odnose sa dijasporom i do izostanka prioritizacije dijaspore kao potencijalnih investitora i ulagača u ekonomski razvoj Srbije. Imajući u vidu da je parlament, po Ustavu, najviši državni organ, u kontekstu budućih reformi političkog sistema, sasvim sigurno bi trebalo omogućiti dijaspori da ima svoje narodne poslanike u Narodnoj skupštini. Za početak, moglo bi se omogućiti ustavnim promenama da 15 narodnih poslanika (od postojećih 250) budu predstavnici dijaspore koji bi se birali u izbornim jedinicama u inostranstvu, u skladu sa brojem pripadnike dijaspore po kontinentima i zemljama. Ovakve reforme, omogućile bi ne samo veću zainteresovanost dijaspore  za proces donošenja odluka u zemlji i veće učešće Srba u izbornom procesu (jer bi mogli da biraju svoje sugrađane, ili ljude koje poznaju) već bi u parlament uvele nove političke snage i verovatno nepotkupljive ljude, koji bi predlagali zakone i glasali u skladu sa svojim znanjem i uverenjem a ne kako im naredi šef partije ili poslaničke grupe.

Tekst je objavljen u Novom magazinu 09.06.2022.